2. BEZUVJETNO IZABRANJE

Efežanima 1, 1-6

Ukoliko prihvaćamo nauk o potpunoj iskvarenosti čovjeka, i njegovoj nesposobnosti da se sam spasi tada moramo prihvatiti i nauk o bezuvjetnom izabranju (izabranju i predestinaciji).

Reformirane konfesije o izabranju:

«Bog je predodređene odabrao prije postanka svijeta i on za njih ima svrhu, predodredio ih je prema odluci svoje volje, u Kristu, isključivo zbog svoje milosti i ljubavi, bez ikakva predviđanja vjernosti tih odabranika ili dobrih djela koja će učiniti ili ustrajnosti u ijednom od njih, niti ih je predodredio zbog bilo kojeg stvorenja, uvjeta ili razloga koji su ga na to ponukali, sve što je učinio, učinio je na slavu svoje slavne milosti»

                        Westminstersko vjeroispovijedanje III/5

 «Vjerujemo kako se – Adamovim potomcima koji su zbog njegovog grijeha kao prvoga čovjeka pali u prokletstvo i propast – Bog pokazao onakvim kakav jest: milosrdan i pravedan.

Milosrdan  je, jer je izvukao i spasio od propasti one koje je, u svom vječnom i nepromjenjivom vijeću izabrao u Isusu Kristu, našem Gospodinu, i to iz čiste dobrote, ne gledajući njihova djela.

Pravedan je, jer druge ostavlja u njihovoj propasti i prokletstvu u koje su se sami gurnuli.»

                                               Belgijska konfesija čl. 16

 «Predodređenje za život je vječna Božja namjera,  kojom je on,  prije stvaranja svijeta,  prema svome,  nama skrivenome naumu,  odlučio osloboditi od prokletstva i propasti one koje je izabrao iz ljudskog roda i s Kristom ih,  kao posude privilegirane,  privesti u vječno blaženstvo.  Stoga oni,  oni koji su obdareni takvim veličanstvenim Božjim dobročinstvom,  prema Božjoj nakani,  bivaju pozvani njegovim Duhom koji djeluje u svoje vrijeme;  pokoravaju se milosnom pozivu;  postaju slični njegovom jedinorođenom Sinu Isusu Kristu,  pobožno čine dobra djela;  i na koncu Božjim milosrđem dostižu vječno blaženstvo.  I dok je pobožno razmatranje našeg predodređenja i izabranja u Kristu,  za istinski pobožne i one koji u sebi osjećaju snagu Kristovog Duha,  koja ubija tjelesne čine i njihove zemaljske udove,  te uzdiže njihovu dušu do božanskog i uzvišenog,  ispunjeno slatkom,  ugodnom i neizrecivom utjehom – djelomično stoga što je snaga Kristovog Duha učvršćuje i jača našu vjeru u vječno blaženstvo što ga dobivamo po Kristu,  a djelomično stoga što ona snažno rasplamsava našu ljubav prema Bogu – dotle je pak,  s druge strane,  za radoznale,  tjelesno opčinjene ljude,  kojima nedostaje duha Kristovog,  stalno predočavanje nauka o Božjoj predodređenosti vrlo opasna propast,  jer ih time đavao ili uvlači u očajanje ili u ništa manje opasnu sigurnost nečistog života.»

                                               39 članaka vjere, čl. 17.

 «One koji su predodređeni za život Bog je, prije početka svijeta, prema Svojoj vječnoj i nepromjenjivoj volji, izabrao u Kristu na vječnu slavu, isključivo po svojoj slobodnoj milosti i ljubavi, bez ikakva drugog uvjeta i uzroka koji bi Ga na to potaknuo.»

Baptistička ispovijest vjere sastavljena 1689. Poglavlje 3, članak 5

 Nauk o bezuvjetnom izabranju proizlazi iz nauka o potpunoj iskvarenosti.

Nauk o potpunoj iskvarenosti kaže da smo:

-         Mrtvi u grijehu

-         Zarobljeni

-         Slijepi

Mrtvac ne može uskrsnuti sam sebe.

- Uskrsnuti iz duhovne smrti jesu «nanovo rođeni», kako to nalazimo u Ivanovu evanđelju, a nisu to sposobni učiniti sami, tada možemo zaključiti da je to Božje djelo.

-  Isto tako možemo zaključiti da je razlog zašto neki nisu «oživljeni»  taj  jer ih Bog nije oživio.

-         Čovjek, zbog pada u Edenskom vrtu, nije sposoban spasiti sam sebe

-         jedino Bog može spasiti

-         svi nisu spašeni

-         Bog nije odabrao sve spasiti.

Ovdje se ne radi na slijepoj filozofiji već o  otkrivenju temeljenom na Pismu. Ova tema je vrlo široka, poput oceana, no ovdje možemo jedino citirati nekoliko ključnih biblijskih redaka koji će nas voditi kroz taj široki ocean.

Čitava Biblija nam priča priču o bezuvjetnom izabranju. Vrlo je neobično da oni koji se protive tom nauku to ne uviđaju. Neki vjernici ne mogu vjerovati da bi Bog jedne izabrao, a druge preskočio, no nije im teško povjerovati da je

- Bog je pozvao Abrahama sa izađe iz poganskog Ura Kaldejskog, a ostale je ostavio njihovim poganskim životima. Postanak12

- Bog je izabrao Izrael kao Svoj narod. Razlog njegove ljubavi prema svome narodu nalazimo u ponovljenom zakonu 7,7, nalazimo odgovor: “Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda – vi ste zapravo najmanji –  nego zato što vas Jahve ljubi»

Bog je jednostavno iskazao bezuvjetnu ljubav izabranom narodu Izraela.

-  Bog je više volio Jakova umjesto starijeg Ezava. «Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo – da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: ne po djelima, nego po onome tko poziva – rečeno joj je: Stariji će služiti mlađemu, kako je pisano: Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu.» Rim 9, 11-13

- Isus je u sinagogi u Nazaretu naučava nauk o bezuvjetnom izabranju. «Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.» Luka 4:25-27. Znamo čime je završila ta propovijed, «…ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave»

Zbog ograničenog prostora sada se nećemo u potpunosti baviti Božjim suverenim odabirom Svojeg naroda, ali istina je jasna, «Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas» Ivan 15:16. «Zar da djelo rekne tvorcu: 'Što si me ovakvim načinio?' Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini posudu sad časnu, sad nečasnu.» Rim. 9:21. «Smilovat ću se komu hoću da se smilujem», Rimljani 9:15. «Tako: u njemu nas sebi izabra», « u ljubavi nas predodredi za posinstvo» Efež. 1:4,5. i td.

Priznajemo da mnogi vjernici drže da postoji «neka vrst izabranja». To se uglavnom temelji na retku iz Rimljanima poslanice 8:29, «Jer koje predvidje, te i predodredi». Objašnjenje uglavnom ide nekako ovako, Bog je predvidio da će neki prihvatiti Krista i stoga ih je «izabrao» za vječni život. Kao primjedbu na ovakvo stajalište istaknuli bi slijedeće:

1. Božje predznanje se odnosi na ljude, a ne na neko djelo koje će ljudi učiniti. Pismo nam kaže, «Koje predvidje» itd. Bog to isto govori kroz Amosova usta, «Među svim plemenima  zemaljski samo vas poznah” Amos 3,2, što znači bez obzira na bilo kakva djela koja su oni učinili, bilo dobra ili loša. Bog ih je “poznao” u smislu da ih je ljubio i odabrao da budu Njegov narod. Isto tako je predodredio i svoje izabranike.

2. Nije dovoljno reći da nas je Bog izabrao zato jer je vidio da ćemo prihvatiti Njegova Sina. Nismo izabrani zato što smo učinili sveto djelo prihvaćanja Krista, već smo izabrani kako bi mogli prihvatiti Krista. «Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo» Efež. 2:10.

3.  Nije ispravno reći kako je Bog predvidio one koji će povjerovati. Djela 13:48 nam to jasno daju do znanja, «povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni». Nismo izabrani zbog naše vjere već je imamo vjeru stoga što smo izabrani, «određeni za vječni život».

4. Nadalje, ako kažemo da smo mi prihvaćanjem Krista pokazali vjeru i da je Bog tu vjeru predvidio i zato nas izabrao nas vraća opet korak natrag jer odakle nama uopće vjera? Pismo nam daje odgovor i na to, «vjera je dar Božji, ne dolazi od nas».

Stoga, umjesto da se prepiremo oko ovih stvari trebali bi činiti ono što nam je apostol Petar zapovjedio, «Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje…» 2 Petrova 1,10.

Izbor i praktični kršćanski život

Mnogi zamjeraju kalvinistima kako ih nauk o izboru i predestinaciji zapravo vodi u neposvećeni kršćanski život. Ako smo izabrani možemo činiti što želimo… izbor je i onako neopoziv…

No, Bog nas nije izabrao da griješimo već da budemo sveti.

Poslanica Efežanima nam kaže.

«Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našeg Isusa krista – on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim». (Efežanima 1, 3-4).

Apostol Pavao nam kaže u Rim 8, 29:

«…jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina…»

Izbor i evangelizacija

Ako je Bog neke izabrao, čemu onda evangelizirati? I onako će izabrani biti spašeni evangelizirali mi ili ne.

1. Bog je izabrao način kako će izabrani čuti riječ Božju. To je propovijedanje evanđelja.

2. Naviještanje evanđelja nije samo poziv izabranima već i naviještanje divnih djela Božjih svima pa i izgubljenima koji moraju čuti kako je Bog suveren i velik.

3. Ako je Bog izabrao neke ljude za spasenje, naše će evangeliziranje uvijek biti uspješno jer će uvijek biti onih koji će se evanđelju odazvati. Ako sve ovisi o čovjeku, tada se može dogoditi da nitko ne odgovori na poziv evanđelja.

Pet točaka kalvinizma

Dr.sc. Jasmin Milić 

PREDGOVOR

Što je doista kalvinizam? Oni koji ga prihvaćaju, smatraju da je tzv. kalvinističko učenje biblijskim učenjem, dok ima onih koji ga ne samo odbijaju, već ga i smatraju opasnom herezom. Mnoga protivljenja kalvinizmu zapravo dolaze iz pukog neznanja i pogrešne interpretacije kalvinizma. Ova knjižica želi ukratko i na jasan način predstaviti kalvinističko učenje onako kako je ono definirano u Pet točaka kalvinizma.
 

Uvod

Reformirane crkve su od početka bile konfesionalne crkve koje su svoje učenje temeljili na Bibliji kao jedinom autoritetu vjere i prakse, a svoje doktrine definirali u vjeroispovijedanjima. U Nizozemskoj crkvi su posebno bila cijenjena dva vjeroispovijedanja: Belgijsko vjeroispovijedanje i Heidelberški katekizam. Oba su vjeroispovijedanja naglašavala čovjekovu nesposobnost da dođe sam do Boga, Božanski izbor odnosno predodređenje grešnika za spasenje i sl. Reformiranom učenju se snažno usprotivio nizozemski teolog Jakob Arminius (1560.-1609)  posebice nauku o bezuvjetnoj predestinaciji, te stao objavljivati brojna djela argumentirajući svoj novi teološki pravac. Nakon Arminiusove smrti njegovo su učenje sistematizirali Simon Episcopus (1583. – 1643.) i Jan Uytenbogaert (1577. – 1644.) u dokumentu Remonstrantia (Protest) iz 1610. godine (po njemu su se pristalice ovoga dokumenta nazivali i remonstranti). Dokument je naglašavao pet točaka, nazvanih Pet točaka arminijanizma: 1. Bog je odredio da u Kristu spasi one koji vjeruju u njegova Sina; 2. Krist je umro za sve ljude, a ne samo za izabrane; spasenje je u načelu moguće svakome; 3. čovjek ne može sam doći k Bogu bez djelovanja milosti, no, 4. toj se milosti čovjek može suprotstaviti. 5. Moguće je «otpasti od milosti». Arminijanci, predvođeni Simonom Episcopusom, pokušali su obraniti svoje stavove na reformiranoj sinodi u Dordrechtu u Nizozemskoj. Sinoda je započela 13. studenog 1618. godine, a zaključena 28. svibnja 1619. godine. Održavala se u dordrechtskoj «velikoj crkvi» a okupila je jedanest predstavnika staleške skupštine, pet profesora, trideset i tri pastora, šesnaest prezbitera imenovanih od strane pokrajinskih sinoda, te dvadeset osam stranih izaslanika, predstavnika nacionalnih reformiranih crkava. Sinoda je dakle imala međunarodni karakter.

Na toj je sinodi arminijanizam osuđen, a u Kanonima iz Dordrechta, koji su službeni dokument sinode u Dordrechtu, definirano je sljedećih pet točaka: 1. Potpuna iskvarenost ljudska (čovjek je nesposoban sam postići spasenje zbog svoje grešnosti koja ga čini potpuno iskvarenim); 2. Bezuvjetan izbor (izbor/predodređenje nije ničim uvjetovano, već je jednostavno stvar Božje suverene odluke); 3. Ograničeno pomirenje (pomirenje između Boga i čovjeka ograničeno je samo na one koje je Bog izabrao i nema karakter univerzalnog/sveopćeg pomirenja – Krist je umro samo za izabrane); 4. Neodoljiva milost (Izabrani se ne mogu suprotstaviti Božjoj milosti); 5. Ustrajnost svetih (Sveti ne mogu izgubiti spasenje odnosno otpasti od milosti).

Ovih pet točaka, poznatih i kao pet točaka kalvinizma, predstavljeni su u određenoj teološkoj literaturi akronimom TULIP (po početnim slovima engleskih riječi kojima započinje svaka od točaka).

Vrlo je lako uočljivo kako je ovih pet točaka dijametralno suprotno od pet točaka arminijanizma. Čovjek je u potpunosti nemoćan spasiti sam sebe zato jer je pad čovjeka u Edenskom vrtu bio potpuni pad, a ako je čovjek nemoćan spariti sam sebe, Bog je taj koji mora spasiti. Obzirom da je Bog taj koji spašava On mora biti slobodan spasiti one koje mu je volja, a za te je Krist donio pomirenje na križu, ako je Krist umro za njih tada će ih Duh Sveti učinkovito dovesti do spasenja, ako je spasenje od samoga početka ovisilo o Bogu tada će i kraj ovisiti o Bogu što znači da će sveti ustrajati do samoga kraja gdje ih čeka vječna radost.  

Ukratko ćemo obrazložiti svaku točku kalvinizma u svjetlu Svetoga Pisma. Kalvinizam je Biblijski nauk, kako je to rekao veliki propovjednik, nazvan i princom propovijedanja: Charles Haddon Spurgeon:« Nije to nikakva novost, ne propovijedam ja novi nauk, već volim naviještati onaj stari, čvrsti nauk nazvan kalvinizam, koji je zaista Bogom otkrivena istina u Isus Kristu.»


 

 1. POTPUNA ISKVARENOST

Od temeljene je važnosti, za razumijevanje spasenja, zapravo ispravno razumjeti čovjekovo pravo stanje.  Od ispravne procjene ovoga stanja ovisi komu ćemo pripisati spasenje. Ako je čovjek potpuno iskvaren te time i nesposoban sam doći do Boga, onda mu ne preostaje ništa drugo nego Bogu potpuno pripisati djelo spasenja. Ukoliko je čovjek samo djelomično iskvaren, te ukoliko u njemu postoji određena sposobnost da sam učini nešto za svoje spasenje, u tom je slučaju spasenje i Božansko i ljudsko djelo.

Kalvinističko učenje jasno definira da je čovjek Potpuno iskvaren te nesposoban da sam dođe do Boga odnosno da učini bilo što za svoje spasenje.

Kada kalvinisti govori o potpunoj iskvarenosti to ne znači kako smatraju da je svaki čovjek toliko iskvaren da ne može biti iskvareniji, niti da je čovjek nesposoban prepoznati Božju volju, niti da ne može činiti dobro spram drugih ljudi, ili da ne može, barem izvanjski, štovati Boga. Ono što se time želi naglasiti jest da je čovjek padom u grijeh u Edenskom vrtu, u potpunosti pao. Calvin je izjavio: « Toliko nas je sila grijeha ovladala, da se cijeli um, cijelo srce, kao i sva naša djela, nalaze pod njegovim utjecajem». Pad je utjecao na sve aspekte čovjeka, i grijeh prožima čitavog čovjeka:  njegovu volju, shvaćanje, osjećaje i sve ostalo. Takvo je naučavanje temeljeno na Božjoj riječi što ćemo sada, ukratko razmotriti.

- Biblija nas vrlo jasno uči da je čovjek po prirodi MRTAV, «Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt...» (Rim. 5:12).

- Biblija nas uči da je čovjek ZAROBLJEN, «…da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu i ponovno budu trijezni izvan zamke đavla koji ih drži robljem svoje volje.»(2 Tim. 2,25).

- Biblija nas uči da je čovjek SLIJEP I GLUH. «…onima vani sve biva u prispodobama da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju» (Marko 1,11).

- Biblija nas uči da je čovjek NE-POUČLJIV. «Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.» (1 Kor 2,14). Biblija o nama ljudima govori kao o grješnima po PRIRODI,  i to.po rođenju,:  Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja» (Ps 5,7), i po  djelima: «Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća”(Post. 6,5)

Takvo je dakle čovjekovo prirodno stanje, i moramo se zapitati može li MRTVAC

uskrsnutisam sebe? Može li ZAROBLJENIK osloboditi sam sebe? Može li NE-POUČLJIV poučiti sam sebe? Može li GRJEŠNIK promijeniti sebe? Dakako da ne! «Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!»(Job 14,4). «Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jer 13,23).

Riječ Božja nam jasno pokazuje da je ljudska iskvarenost potpuna i da nismo sposobni sami željeti niti pribaviti sebi spasenje. Čovjek je mrtav, duhovno mrtav. Mi smo kao Lazar  u svome grobu, vezanih ruku i nogu, iskvarenost nas je obuzela čitave, i kao što u Lazarevu tijelu nije bilo niti tračka života tako niti u našim srcima nema «unutarnje iskre». Međutim Bog čini čudo kod fizički mrtvih i duhovno mrtvih, «I vi bijaste mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ u kojima ste nekoć živjeli» (Ef 2,1). On ih rađa u novi život.  Isus je rekao Nikodemu: «Zaista, zaista kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega» (Iv 3,3). Nanovorođenje, koje nije ljudsko, već u potpunosti Božje djelo (kao što se sami ne možemo prvi put roditi tako se ne možemo niti drugi puta sami roditi), rješenje je za problem grijeha koji nas vječno udaljava od Boga.

O sigurnosti spasenja

I. Iako se licemjeri i ostali neobraćeni ljudi isprazno zavaravaju lažnim nadama i tjelesnim pretpostavkama kako se nalaze u Božjoj milosti i kako su spašeni; a nada u to će nestati; oni pak, koji istinski vjeruju i ljube Gospodina Isusa Krista, koji se istinski trude biti pred njim čiste savjesti, mogu biti u potpunosti sigurni, u zemaljskome životu, da se nalaze u stanju milosti i mogu se radovati u nadi u slavu Božju, a zbog te nade oni se nikada neće posramiti.

II. Ta sigurnost nije samo puko nagađanje utemeljeno na nesigurnoj nadi, već je utemeljena na nepogrješivoj sigurnosti vjere utemeljene na božanskoj istini o obećanju spasenja, na unutarnjem svjedočanstvu onih milosnih darā za koje su i dana ova obećanja, na svjedočanstvu Duha posinjenja koji zajedno s našim duhom svjedoči da smo djeca Božja, a taj je Duh zalog naše baštine i njime smo zapečaćeni za dan otkupljenja.

III. Ta nepogrješiva sigurnost ne pripada samoj srži vjere, već vjernik može i dugo čekati, suočiti se s mnogim nevoljama prije nego li je mogne posjedovati; ipak može, osposobljen Duhom Svetim kako bi spoznao darē koje mu je Bog podario, bez posebnog otkrivenja, pravilnom uporabom uobičajenih sredstava zadobiti tu sigurnost. Stoga je dužnost svakog vjernika s revnošću učvršćivati svoj vlastiti poziv i izbor; čini li tako, Duh Sveti prosvijetlit će njegovo srce radošću i mirom u ljubavi i zahvalnosti prema Bogu, snagom i radošću za izvršavanje i poslušnost Božjim zapovijedima. Sve su ovo istinski plodovi te sigurnosti, i vjernici koji imaju sigurnost spasenja daleko su od raspuštenoga i nemoralnog ponašanja.

IV. Sigurnost spasenja i u istinskih vjernika može biti na razne načine poljuljana, umanjena i prekinuta. Bilo zbog zanemarivanja jačanja te sigurnosti, bilo zbog činjenja nekog grijeha koji ranjava savjest i žalosti Duha Svetoga, bilo zbog nenadanih i teških kušnji, bilo zbog toga što im je Bog uskratio svoju naklonost, sakrio svoje lice, ili vjernik toliko pati da se čak boji Boga i hodi u tmini. Vjernici, međutim, nikada nisu ostavljeni bez Božjeg sjemena koje je u njima, niti bez života vjere, niti bez ljubavi za Krista i bližnje, niti bez iskrenosti srca i svjesnosti o dužnostima. Iz svega toga, djelovanjem Duha, njihova sigurnost oživljava u pravo vrijeme, a u međuvremenu, također, sve ih ove stvari čuvaju od potonuća u potpuni očaj.

(Westminstersko vjeroispovijedanje, XVIII poglavlje)

 Ljubljena braćo i sestre u Isusu Kristu! S nekoliko biranih riječi bih započeo ovaj traktat. Prvenstveno vam se obraćam kao baštinicima i ljubiteljima baštine reformirane vjere. Drugo, ja vam se obraćam kao onaj tko voli reformiranu baštinu. Na trećem mjestu obraćam vam se kao član Protestantske reformirane crkve, koja je u svijetu stekla ime u Reformiranoj zajednica koja se danas se nalazi u krizi. Također, rekao bi par uvodnih riječi. Da budem jasan, za mene je reformirana vjera isto što i vjera evanđelja u najčistijoj biblijskoj formi koje ima. Radi toga vrijedi sav trud ovog teksta. To nadalje znači da je stvar Božje crkve, Božjeg Siona, što je iznad svake institucije, tema ovog traktata. Sam naslov ukazuje na to da  smatram kako se reformirana vjera suočava s krizom. Radi toga je trenutak da se govori glasno, a ne tiho. Priroda svake krize je da je ona istovremeno vrijeme za davanje upozorenja. Vrijeme za savjetovanje i za svjedočenje osnova naše vjere u Božju riječ. Znači da mi smatramo kako imamo što za reći i da nas treba poslušati. To vjerujem cijelim svojim srcem. Imajući to sve u vidu pred vas stavljam predmet: Kriza reformirane vjere i to sa sljedećim podnaslovima:

I. Reformirana vjera

II. Kriza u kojoj se nalazi

III. Naš poziv unutar krize

REFORMIRANA VJERA  

         Na što mislimo pod tim? Na prvom mjestu bih reformiranu vjeru opisao na strogo formalan način bez ulaženja u detalje, jer je reformirana vjera odviše bogata i šarolika. Uključuje cjelovitu biblijsku vjeru, što nadilazi ovaj traktat. Ograničiti ću se na glavne i prateće aspekte, kako materijalne tako i formalne naravi. Što je reformirana vjera, dakle prvo s formalnog gledišta? Naravno, da je na prvom mjestu riječ o konfesionalnoj vjeri. Reformacija je utjelovila nekoliko creda i konfesija vjere, koje se nazivaju reformirane ili prezbiterijanske. Creda i konfesije (ispovijedanja o.p.) kreirane su po zemljama u kojima je došlo do reformacije. Za većinu od nas najvažnija su tri creda Formule jedinstva koja dolaze iz Nizozemske tradicije: Heidelberški katekizam, naša knjiga utjehe, Belgijsko ispovijedanje, 37 točaka vjere, i kanoni iz Dordrechta, poznatih kao Pet točaka kalvinizma. Navedena ispovijedanja javni su dokumenti u kojima reformirane crkve izražavaju svoje vjerovanje u Božju riječ. S tim credima mi svoju vjeru postavljamo nasuprot cijeloga svijeta, različito od ostalih crkvi u svjetlu božanskog poziva da naše svijetlo kao Božje crkve svijetli i da stalno dajemo ispovijed vjere. Tim credima također-i to se nikad ne treba podcijeniti-naša se dragocjena baština čuva i predaje kroz generacije u crkvi, kako bi svi bili odgajani u vjeri. Kroz creda izražavamo naše jedinstvo. Naša ispovijedanja predstavljaju čvrst oslonac ujedinjenja pojedinaca i crkava. Karakteristično je za reći kako su ta creda obvezujuća:  ne za savjest jer po reformiranoj vjeri ništa pored cjelovite svetopisamske Božje riječi nije obvezujuće za savjest. Creda su obvezujuća kroz slobodnu poslušnost kako službenika tako i vjernika crkve. Došli smo do drugog formalnog aspekta reformirane vjere. Kako sam već istakao ta ispovijedanja ako nešto i obvezuju, obvezujuću snagu crpe iz Svetog pisma. U tom je dublji pogled na reformiranu vjeru. To znači vjeru u nepogrešiv autoritet verbalno nadahnutog bilježenja Božje riječi.  To je vjera u nepogrešivo nadahnutu nepogrešivu Božju riječ. Za reformiranu vjeru je kao što i jedno naše vjeroispovijedanje kaže: «vjerujemo bez sumnje u sve sadržano» u 66 knjiga Staroga i Novog zavjeta. To je osnovno! Mimo ili pored Svetog pisma nema znanja o Bogu niti je moguće naše spasenje. Nadalje, to govori da je Sveto pismo jednostavno shvatljivo. Pismo je shvatljivo i jedinstveno u svom značenju i stoji otvoreno i jednostavno pred svakim vjernikom. Ne morate biti teolog da bi shvatili Pismo. Pismo je jasno i jednostavno. U načelu, svako dijete Božje čita i razumijeva Pismo. Konačno to implicira da su djeca reformacije bezuvjetno poslušna toj i takvoj Riječi Božjoj.  Pismo je jedini test sve vjere i sveg života. Ono je jedini i apsolutni autoritet pred kojim se klanjamo bez pogovora. Ono je jedini autoritet iz kojega proizlazi kredo i vjeroispovijedanje. Reformirana vjera znači da se mi klanjamo samo pred Pismom i ako smo prinuđeni birati između autoriteta Pisma ili Crkve, biramo prvo. To znači biti reformiran! Razumljivo je da se u rečenom nalazi temelj reformirane vjere. Baš tako kaže i Pismo! Piše da je crkva izgrađena na apostolima i prorocima, a sam glavni kamen (ili ugaoni kamen o.p.) je Isus Krist.  Ukloni tu riječ Pisma i uklonio si temelj reformacije. Razvodni tu riječ Pisma, oslabio si temelj. Poreci autoritet i nepogrešivost Pisma i ugroziti ćeš temelj crkve i temelj same vjere. S rečenim na umu postavimo pitanje: Što je reformirana vjera u materijalnom smislu? Ponavljam još jednom da neću moći navesti sve što čini materijalni smisao vjere. Nema vremena za sve reći. Istakao bi samo ono što reformiranu vjeru razlikuje od ostalih vjera. Ono što razlikuje reformiranu vjeru od modernizma na primjer – modernizam koji još uvijek sebe naziva crkvom, modernizam koji niječe sve osnove Kristovog kraljevstva, Bibliju, Pomirenje, Utjelovljenje, uskrsnuće i drugi dolazak Isusa Krista? Nadalje, što razlikuje reformiranu vjeru od ortodoksnog kršćanstva koje još uvijek ispovijeda neke osnovne istine vjere i kršćanstva koje još uvijek sebe naziva fundamentalističkim ili evangelikalnim? Što razlikuje reformiranu od luteranske vjere? Što je razlikuje od metodizma, od dispenzacionalizma, od baptističke vjere, od arminijanizma? Konačno što je razlikuje od rimokatolicizma, koji još uvijek drži neke osnovne istine? To je pitanje! Za razliku od svih navedenih, naša vjera je reformirana! To što je reformirana znači da se drži istine o apsolutnoj suverenosti Boga u djelu spasenja Njegove djece. To je obilježje reformirane vjere: drži se u cijelosti istine o suverenoj i pojedinačnoj milosti.  U samom srcu reformirane vjere nalazi se od uvijek napadana istina o suverenoj predestinaciji, suverenom izabiranju izabranih i prokletstvu ostalih, koja je i danas u krizi. Očevi reformacije su tu istini nazivali srcem crkve.  Središnja istina! Cjelovita istina o suverenoj i pojedinačnoj milosti  sažeta je u Pet točaka kalvinizma tzv. TULIP –u. Ukratko TULIP znači: Potpuna iskvarenost (prema eng. abecedi o.p.), što znači da je čovjek po naravi ne sposoban, bez osobite Božje milosti, činiti dobro već samo zlo. To je  Potpuna iskvarenost, bez obzira što se sve danas pod tim imenom može naći. Potpuna iskvarenost znači da čovjek po prirodi ne može i ne želi, i ne može ni poželjeti činiti dobro, već radi samo grijeh. Takav je čovjek! To je obilježje reformirane vjere, da je čovjek ništa, a Bog je sve. Druga je već spomenuta istina o Bezuvjetnom suverenom izabranju, a nerazdvojno od nje istina o isto takvom prepuštanju ostalih pravednom prokletstvu. Istina kaže da je Bog prije početka vremena po nahođenju vlastite volje, neke ljude izabrao za svrhu spasenja istih i vječni život u Isusu Kristu, dapače cijelu crkvu. S druge strane ovo sadrži istinu i da je Bog ostale koje nije izabrao za navedenu svrhu, suvereno predestinirao, kao proklete, na vječno prokletstvo, a sve po mjeri njihovih osobnih grijeha i nevjerstva. Treće, istina o ograničenom pomirenju  uči da je Isus Krist položio svoj život kao vječno važeću žrtvu samo za «svoje ovce», što je u potpunosti sukladno s pravdom Boga u odnosu na grijehe izabranih, i stoga pribavio je za njih sve blagoslove spasenja. Na četvrtom mjestu je istina o Neodoljivoj milosti da Bog po Duhu Isusa Krista spašava izabrane grešnike, koji su u sebi sami isto tako potpuno iskvareni te sposobni samo za grijeh kao i svi ostali– Bog od njih sam čini djecu Božju. To radi tako da ih neodoljivo i bezuvjetno obnavlja time da kroz slušanje Riječi evanđelja i po svom Duhu iste dariva spasonosnom vjerom. To je Božje djelo, a ne čovjekovo. Čovjek tad pokazuje obraćenje i pokajanje, i to je Božje djelo. Bog to radi tako da svoju djecu daruje svim blagoslovima spasenja. To je čudo čiste, suverene milosti, ne ovisne na bilo koji način od volje čovjeka. Konačno tu je istina o Ustrajnosti svetih, koja govori da grešnik, od vječnosti izabran, otkupljen i pomiren dragocjenom Kristovom krvlju, te neodoljivo pozvan iz tame u Božje svjetlo, je tom istom milošću očuvan u vjeri i to do kraja. Bog održava vjeru izabranih kroz kušnju i u borbi vjere sve do kraja i do konačne pobjede u Dan Isusa Krista.

Nastavit će se...

Autor: Homer C. Hoeksema

Preveo s engleskog: Goran Bosanac